Jedna neobavezna šala o Josipu Brozu Titu mogla je u poratnoj Jugoslaviji da bude dovoljna za optužbu, ispitivanje i dugogodišnje lomljenje čovjeka. Upravo to se dogodilo novinarki Ženi Lebl, koja je zbog vica izgovorenog među kolegama završila na nizu zatvora, a potom i na Golom otoku.

Njena sudbina danas se čita kao podsjetnik na vrijeme u kojem su riječi često imale veću težinu od djela, a pogrešan ton ili neoprezna rečenica mogli su promijeniti cijeli život.

Ženi Lebl je tada imala samo 22 godine, radila je u uglednoj redakciji i tek ulazila u profesionalni i lični život, ne sluteći da će je upravo novinarska sredina uvući u jednu od najtežih životnih priča tog perioda.

Prema dostupnom opisu njenih iskustava, sve je počelo od vica o pjesmi „Druže Tito, ljubičice bela“, koji je prenijela dalje, ne sluteći da će ga vlasti tumačiti kao politički problem. U sistemu u kojem je ime Josipa Broza Tita izgovarano sa posebnom dozom opreza i strahopoštovanja, čak i takva naizgled bezazlena priča mogla je biti shvaćena kao znak nelojalnosti.

Od redakcije do pritvora

Kako je kasnije zapisano u tekstu koji je objavila i Politika, list u kojem je i sama radila, Ženi Lebl su nakon tog razgovora došla dvojica pripadnika UDB-e. Optužba nije bila ograničena samo na to što je prenijela vic, već i na to što navodno nije prijavila „narodnog neprijatelja“ od kojeg ga je čula.

Takva logika tadašnjeg sistema pokazuje koliko je atmosfera bila zategnuta: nije se kažnjavalo samo ono što je neko rekao, već i sve ono što je vlast mogla protumačiti kao prešućivanje, simpatiju ili saradnju.

Uslijedili su mjeseci i godine obilježeni premještajima kroz zatvore i logore: Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, Grgur i na kraju Goli otok. Taj niz mjesta nije bio samo geografska putanja jedne zatvorenice, nego i mapa ideološkog pritiska koji je trebalo da slomi volju, navikne čovjeka na poniženje i natjera ga da prizna krivicu koju nije prihvatao. U njenom slučaju, period od aprila 1949. do oktobra 1951. postao je vrijeme trajnog iskušenja.

Od nje se zahtijevalo da prizna, da promijeni stav i da se uklopi u ono što je režim smatrao jedinom prihvatljivom istinom. Ona to, prema navodima iz izvora, nije učinila. Upravo u toj upornosti leži jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je njena priča i danas snažna: ne zato što je riječ o spektakularnom događaju, već zato što pokazuje koliko skupo može koštati i najmanji otklon od zadate političke slike.

Ključne informacije

Ženi Lebl je u trenutku hapšenja imala 22 godine. Zbog vica o Titu i optužbe da nije prijavila osobu od koje ga je čula, prošla je kroz Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, Grgur i Goli otok. U zatvorima je bila od aprila 1949. do oktobra 1951. godine

Život prije i poslije rata

Ženi Lebl je bila Beograđanka jevrejskog porijekla i već prije ovog poslijeratnog progona nosila je teške tragove istorije. Kao djevojka je, prema navodima u izvoru, bila hapšena i odvođena na prinudni rad u Njemačku tokom Drugog svjetskog rata. To znači da je i prije sukoba s vlastima nove Jugoslavije prošla kroz iskustvo straha, prisile i razdvajanja od normalnog života, što njen kasniji put čini još složenijim i tragičnijim.

Umjesto očekivanog mira nakon rata, dočekala ju je nova borba, ovaj put u državi za koju je vjerovala da bi trebalo da ponudi sigurnost i budućnost. Takav obrt nije bio rijedak u vremenu kada je posljeratni poredak gradio vlastitu strogoću kroz kontrolu političke lojalnosti, javnog govora i lične biografije. Za mnoge ljude, naročito za one koji su već nosili teret ratnih godina, nova država nije značila olakšanje nego nastavak neizvjesnosti.

Posebno potresno je to što se o ženskom iskustvu na Golom otoku dugo govorilo znatno manje nego o muškarcima. Iako je logor u kolektivnom sjećanju najčešće vezan za zatvorenike muškarce, žene su tamo prolazile kroz iste, a po nekim svjedočenjima i teže oblike psihičkog i fizičkog slamanja.

Njihova iskustva dugo su ostajala na marginama javnog pamćenja, kao da i sama činjenica da su bile žene dodatno pojačava potrebu sistema da ih ponizi i ućutka.